Postati trener u fitnessu ne znači smršaviti. Mislim, ne kažu ti to kad se upisuješ u trenersku školu pa čisto da znaš!
Sjetila sam se sebe danas. Proljeće, London, moje rane dvadesete, bezbroj mogućnosti, a ja jedino u bezbroj pokušaja mršavljenja.
Počela u ponedjeljak, odustala do srijede.
Obavezno s Novogodišnjim odlukama, svakog prvog u mjesecu, pa svakog 1. i 15. u mjesecu, svakog ponedjeljka pa ponedjeljkom i srijedom – pa više nisam birala dan.
Bezbroj pokušaja, bezbroj neuspjeha.
Bezbroj lista po bilježnicama, detaljno razrađenih planova i postavljenih ciljeva.
Na kraju prvog tjedna: – 2kg dolje.
Na kraju drugog: – 4kg dolje.
Do proljeća (i skidanja u kratke rukave): – 15kg.
Do ljeta: – 25kg.
Vizualizirala sam do besvijesti svoje novo tijelo bez da sam znala što je vizualizacija uopće. Svoje skladne ruke, grudnjak koji se ne zarezuje, hlače koje me ne stežu, tijelo koje zaslužujem.
I to proljeće bi došlo, pa ljeto odmah za njim, ja opet ista. Tijelo u koje ne pripadam.
I sunce koje me nervira, vrućina koja me guši, prekrivanje odjećom koja mi se ne sviđa, pravljenje da mi nije vruće, skrivanje od svijeta, ostajanje u kući.
Proljeće i ljeto napokon, a ja čekam zimu.
Buljim u papir, cilj na tadašnji datum – 25kg. I onaj osjećaj kad bi dala sve, da možeš vratiti vrijeme.
Suze, panika, još hrane.
Slatko dok mi ne bude muka. Slano samo da mogu opet jesti slatko, osjećaj i do desetak tisuća kalorija odjednom samo da izbrišu okus koji su mi nemoć i beznađe ostavljali u ustima.
15 godina ja sam pokušavala smršaviti. Cijelu mladost venula sam iznutra jer se nisam uspijevala promijeniti. PETNAEST.
Sjećam se tako puno raznih brojeva kilograma. 85,78,88, ne sjećam se nikad kilograma koji su počinjali s 9, ali se zato jako dobro sjećam kad sam ugledala 102,5.
-Mama?
-Da?
-Jel’ ova vaga pokvarena?
-Nije, zašto?
Vaga je stajala pri vrhu drvenih stepenica, posegnula sam rukama prema zidovima, noge su mi se odsjekle, zacrnilo mi se pred očima, uvjerena da neću preživjeti. Da nema zraka ni izlaza.
Problem koji ti nisam rekla: Ja sam tada već bila profesionalni trener.
Trenerica, jel’.
U svojoj glavi – prevara.
To je bio prvi put da nisam zaronila u hranu.
Prvi put da sam prihvatila da sam to ja – i da je OK što sam totalno izgubljena.
(Samo da ti kažem, postati trener u fitnessu ne znači smršaviti. Mislim, ne kažu ti to kad se upisuješ u trenersku školu pa čisto da znaš…)
Natrag na tu noć, ni taj put ja nisam smršavila.
Ja sam zapravo smršavila tek kad sam napravila taj svoj Fat Killer program, kad sam njega odradila. Smršavila sam tada, jer se nikad ničeg u cijelom životu tako nisam držala.
Tad sam se prvi put ali zapravo sastavila.
Obavezala sam se, a ne samo opet odlučila. Vremenski se ograničila, dobro organizirala, zapalila svaki most, stisla zube i sve do kraja programa zapinjala.
Tad sam i prvi put shvatila, koliko sam svaki pokušaj prije tog puta varala.
Što sam sve imala u sebi, a nisam davala.
Ali znam i da je počelo tu noć, četiri godine ranije, kad sam na vrhu stepenica ugledala 102,5 na vagi i kao takvu se, sa svih 102,5, tiho prihvatila.
Moj rezultat nakon prvog Fat Killer-a: (ovdje na ‘before’ već imam oko 20kg manje).
Moj rezultat nakon drugog Fat Killer-a:
Moj treći i posljednji Fat Killer:
