Možda bi SEBE trebali voljeti više?
Za sve imamo strpljenja – za djecu, obitelj, prijatelje i strance. Nježni smo, tepamo im, tješimo i opraštamo.
Kako sa sobom razgovaramo?
Pohvalimo li se za trud, odricanje, dobro obavljen posao, ili samo odmahnemo rukom kao da se to podrazumijeva?
A kad nešto “krene po zlu” – zamjeramo si, vrijeđamo, predbacujemo.
Je li moguće da se s hranom ne tješimo zbog vanjskih čimbenika već zbog sebe, i vlastitog stava prema sebi samima?
Je li to odnos koji nas cijedi više od svih, odnos – koji ne možemo izdržati?
Da se stvarno volimo ne bi se pretrpavali hranom u pekarnicama, ne bi ostajali u odnosima koji nam ne služe, u poslovima koji nas ne ispunjavaju.
Moramo sebe voljeti više.
