Najvažniji odnos – onaj sa samim sobom.

Možda bi SEBE trebali voljeti više?

Za sve imamo strpljenja – za djecu, obitelj, prijatelje i strance. Nježni smo, tepamo im, tješimo i opraštamo.

 

 

Kako sa sobom razgovaramo?

Pohvalimo li se za trud, odricanje, dobro obavljen posao, ili samo odmahnemo rukom kao da se to podrazumijeva?

A kad nešto “krene po zlu” – zamjeramo si, vrijeđamo, predbacujemo.

 Je li moguće da se s hranom ne tješimo zbog vanjskih čimbenika već zbog sebe, i vlastitog stava prema sebi samima?

Je li to odnos koji nas cijedi više od svih, odnos – koji ne možemo izdržati?

Da se stvarno volimo ne bi se pretrpavali hranom u pekarnicama, ne bi ostajali u odnosima koji nam ne služe, u poslovima koji nas ne ispunjavaju.

 

 

 

Moramo sebe voljeti više.